Prije mnogo i mnogo ljeta
u kraljevstvu na obali
življaše djeva znana sred svijeta
pod imenom Anabela Lee,
i življaše sred briga i radosnih sjeta
da me voli i da se volimo mi.
Bio sam dijete i bila je dijete
u kraljestvu što plâču valovi,
no ljubavlju većom od ljubavi svete
ljubljasmo se ja i Lee,
te nam na ljubavi nebeske čete
zaviđahu, anđeli svi.
I tako prije ljeta i ljeta
u kraljestvu što plâču valovi,
vjetar iz oblaka skrši poput cvijeta
moju lijepu Anabelu Lee,
i tako njoj brata žalost dopa,
da je ponese daleko od mene,
da je u kamenom grobu zakopa,
što ječi od umorne pjene.
Anđeli nesrećni i u raju
zaviđahu njoj i meni
i zato, (svi ljudi znaju
u kraljestvu što ga more mî)
u noći iz magle zaduhuju
vjetri i ubiju moju Anabelu Lee.
No naša je ljubav jača od one
njih što bjehu stariji no mi,
njih što jesu umniji no mi,
pa ni anđeli s vrh vasione,
pa ni bjesovi što pod morem rone,
duše ne mogu rastaviti: dušu mi
od duše lijepe Anabele Lee.
Kad mjesec sine, nosi mi sanje
o lijepoj Anabeli Lee;
kad zvijezde izađu, sinu oči danje
prelijepe Anabele Lee;
i tako noću za noći ja sjedim
i dragu, moju ljubav i moj život gledim,
tamo u grobnici na valu,
u njenom grobu na zvučnome žalu.
Edgar Allan Poe (preveo Tin Ujević)
